Smrt i umiranje

Smrt i umiranje

Smrt i umiranje

Stoljeće prije, većina ljudi je umiralo od posljedica teških ozljeda ili ozbiljnih infekcija. Ljudi sa srčanim bolestima ili karcinom imali su malu mogućnost za dug životni vijek nakon dijagnosticiranja (utvrđivanja) bolesti. Većina ljudi mogla je od liječnika očekivati samo malo više od utjehe.

Danas se smrt smatra događajem kojeg je moguće odgoditi na neodređeno vrijeme. Vodeći uzrok smrti u ljudi starijih od 65 godina su srčane bolesti, karcinom, moždani udar, kronične opstruktivne plućne bolesti, upala pluća i demencija. Medicinski postupci često produžuju život ljudi koji imaju ove bolesti, često im darujući mnogo godina tijekom kojih je kvaliteta života i funkcija prilično dobra. U drugim slučajevima ti postupci produžuju život, ali se kvaliteta života i funkcija smanjuje. Smrt je uvijek neočekivana premda obitelj zna da je osoba koja je umrla imala tešku bolest.

Reći da osoba umire, obično znači da se njena smrt očekuje za nekoliko sati ili dana. Također se za ljude koji su vrlo stari i slabi ili koji imaju smrtonosne bolesti, kao što je AIDS (SIDA), često kaže da umiru. Većina ljudi s kroničnim bolestima kao što su―srčane bolesti, određeni karcinomi, emfizem, bolesti jetre i bubrega, Alzheimerova bolest i ostale demencije―žive godinama, premda im je tjelesna aktivnost ograničena.

Predviđanje smrti

Ponekad je nužno predvidjeti kada će neka osoba umrijeti od kronične bolesti. Zdravstveno osiguranje često ne pokriva dodatne troškove njege za kronične bolesti, osim za hospicij (dom za stare i nemoćne osobe), što obično zahtijeva prognozu od manje od 6 mjeseci―proizvoljno vrijeme koje može biti teško precizno predvidjeti.

Liječnici mogu dati prilično preciznu kratkoročnu prognozu za prosječnog pacijenta u određenim okolnostima, osnovanu na statističkim analizama velike grupe pacijenta u sličnom stanju. Primjerice, oni mogu točno procijeniti da će 5 od 100 bolesnika u sličnom kritičnom stanju preživjeti. Predvidjeti koliko dugo će određena osoba preživjeti, puno je teže. Najbolja prognoza koju liječnik može dati zasniva se na izgledima (mogućnostima) i mjeri u kojoj liječnik vjeruje u te izglede. Ako su izgledi za preživljenje 10%, ljudi mogu očekivati da vjerojatnost umiranja iznosi 90% i u skladu s tim trebaju planirati svoje aktivnosti.

Kad statistički podaci nisu dostupni liječnik nije u mogućnosti predvidjeti tijek bolesti, ali može dati prognozu temeljenu na osobnom iskustvu koja može biti manje precizna. Neki liječnici radije nude nadu opisujući čudesan oporavak bez napominjanja da je velika vjerojatnost da bi većina ljudi u sličnom stanju umrla. Međutim, teško bolesni ljudi i njihove obitelji imaju pravo na cjelovitu informaciju i najrealističniju moguću prognozu.

Često je na raspolaganju izbor između skore smrti, ali udobnog ostatka života, te malo dužeg života uz primjenu agresivne terapije koja može produžiti proces umiranja, povećati patnju i ovisnost i smanjiti kvalitetu života. Unatoč tomu, pacijenti i njihove obitelji mogu osjećati da moraju probati takvu terapiju ako postoji i najmanja šansa za preživljenje, čak i kad je nada u izlječenje nerealna. Filozofska pitanja, vrijednosti i religijska vjerovanja važni su kad se donose ovakve odluke, bilo da ih donosi pacijent ili netko u njegovo ime.

Način umiranja

Umiranje može biti praćeno pogoršanjem stanja tijekom dugog vremenskog razdoblja, s naglaskom na napredovanje komplikacija i nuspojava, npr. u nekih ljudi koji imaju rak. Obično mjesec dana prije smrti, energija, funkcije i kvaliteta života značajno opadaju. Osoba vidljivo propada i činjenica da se smrt bliži postaje svima očita.

Umiranje ponekad ima i drugačiji tijek. Ponekad, u osoba liječenih agresivnom terapijom zbog ozbiljne bolesti u bolnici nenadano nastupi pogoršanje i postaje jasno da će smrt nastupiti za samo nekoliko sati ili dana. Međutim, sve je češće umiranje s polaganijm smanjivanjem sposobnosti tijekom dužeg vremena, vjerojatno s epizodama ozbiljnih simptoma. Neurološke bolesti kao što je Alzheimerova bolest slijede ovaj obrazac, kao i emfizem, bolesti jetre i bubrega i druga kronična stanja. Teške srčane bolesti onesposobljavaju osobu tijekom dužeg vremena a povremeno uzrokuju i ozbiljne simptome, ali obično ubijaju iznenada ako je prisutan poremećaj srčanog ritma (aritmija).

Poznavanje mogućeg načina i tijeka umiranja neke bolesti omogućava bolesnoj osobi i njenoj obitelji da utvrdi planove. Ako je vjerojatan uzrok smrti aritmija, trebalo bi se pripremiti za nenadanu smrt u bilo koje vrijeme. Za osobe s rakom, pogoršanje koje prethodi smrti obično je upozorenje da su posljednji dani došli.

Izbor

Otvorena komunikacija između bolesnika i liječnika o pacijentovu izboru liječenja i kraju života nužna je za najbolju moguću kvalitetu života prilikom liječenja smrtonosnih bolesti. Liječnik omogućava iskrenu procjenu vjerojatnosti oporavka i nesposobnosti (nemoći) tijekom i poslije različitih terapijskih postupaka, a pacijent kaže liječniku i svojoj obitelji što želi, a što ne želi iskusiti. Pacijent bi trebao jasno reći koju terapiju prihvaća, a koja ograničenja u terapiji hoće, te svoje želje o tome gdje želi umrijeti i što želi da se poduzme kad smrt bude blizu.

Kad bira liječnika, osoba bi trebala pitati o skrbi potrebnoj kad se život približava kraju: Ima li liječnik potrebno iskustvo s umirućim pacijentima? Vodi li liječnik brigu o umirućem pacijentu do smrti u svim uvjetima―bolnici, staračkom domu i kući? Suzbija li liječnik simptome potpuno (palijativna terapija, terapija koja olakšava simptome) do kraja života? Je li liječnik dobro upoznat sa službama za kućno liječenje, fizikalnu terapiju i radnu terapiju―tko ih pruža, kako se plaćaju i kako pomoći pacijentima i obiteljima da dobiju puno veću podršku kad je trebaju?

Sustav skrbi uključuje i sustav financiranja kao što su police osiguranja i nadgledanje njege, i sustav provođenja skrbi, kao što su bolnica, starački dom i agencije za kućno liječenje. Pitanja o liječnicima, medicinskim sestrama i drugim pacijentima i njihovim obiteljima, socijalnim radnicima mogu pomoći osobi da pronađe dobar sustav skrbi.

  • Koje liječenje je dostupno u sustavu?
  • Koje su informacije na raspolaganju o vrijednosti mogućih terapija? Kako pacijent može razgovarati s drugim pacijentima koji su tu bili liječeni takvom terapijom i njihovim obiteljima?
  • Koja su eksperimentalna liječenja na raspolaganju? Što je bilo s drugim pacijentima koji su se tako liječili? Kako su plaćena takva liječenja?
  • Postavljajući ova pitanja bolesnik i njegova obitelj trebala bi zapitati sebe slijedeće:
  • Imaju li osjećaj da dobivaju iskrene odgovore na postavljena pitanja?
  • Hoće li biti medicinski, emocionalno i financijski potpomognuti u tom sustavu?
  • Udovoljava li sustav njihovim specifičnim zahtjevima i planovima?

Trajna punomoć za zdravstvenu skrb

Bolesnik bi trebao imenovati osobu kojoj vjeruje kao zastupnika (opunomoćenika) ili zamjenu u zakonskom dokumentu zvanom Trajna punomoć za odlučivanje o liječenju. Opunomoćenik odlučuje o liječenju bolesnika u slučaju kad pacijent ne može odlučivati sam. Ako bolesnik nije imenovao opunomoćenika, takve odluke najčešće donose osobe u srodstvu. U nekim slučajevima rodbina mora na sudu potvrditi takvu nadležnost. Posjedovanjem punomoći izbjegavaju se sudski troškovi i odlaganja, osobito kad najbliži srodnik nije najbolji opunomoćenik ili odnos s opunomoćenikom nije ovjeren.

Odluke i oporuka

Bolesnik može unaprijed odlučiti koju vrstu liječenja želi. Ovakve unaprijed donesene odluke važne su u slučajevima kad pacijent postane nesposoban sam odlučivati. Odluke mogu biti opći stavovi o kraju života i životna filozofija, ali bi morali biti sve određeniji kako bolest napreduje. Naputci mogu biti dokumentirani kao oporuka, ali i pismo pisano vlastitom rukom, ili mogu biti dovoljni dokumentacija o bolesnikovim odlukama u liječničkom kartonu.

U donošenju ovakvih odluka bolesnik mora biti potpuno upoznat s uvjetima i onim što može odabrati. U razgovoru s liječnikom najvažnije je donijeti specifičnu, nedvosmislenu odluku. Također odluka mora biti poznata onima koji pružaju pomoć. Svjesne odluke donesene u staračkom domu beznačajne su ako oni koji brinu o bolesniku u bolnici nisu upoznati s njima. Osoba koja želi umrijeti u svom domu i ne želi biti oživljavana trebala bi zamoliti liječnika da izda uredbu hitnoj službi kojom se sprječava transport u bolnicu i oživljavanje. Članovi obitelji trebali bi biti upoznati s takvom odlukom i ne bi trebali zvati 94 i zahtijevati takve intervencije.

Službe koje treba poznavati

Kućna skrb―je njega bolesne osobe u njenom domu koje organiziraju osobe osposobljene za pružanje njege, a koje pomažu u liječenju i održavanju osobne higijene te drugim poslovima koje je nužno obaviti ovisno o pacijentovom stanju.

Hospicijska skrb―je njega umirućih pacijenata s naglaskom na ublažavanje simptoma i psihološkoj i socijalnoj podršci umirućem pacijentu i njegovoj obitelji. Može se provoditi u bolesnikovom domu, hospiciju ili bolnici. Da bi dobila hospicijsku njegu osoba mora imati prognozu dužine života manju od 6 mjeseci.

Skrb u staračkom domu―je njega koju provode medicinske sestre i ostalo pomoćno osoblje staračkog doma.

Pomoćna skrb―je privremen pomoć u kući, staračkom domu ili hospiciju u slučajevima kad su članovi obitelji ili drugi koji pružaju pomoć spriječeni u tome. Može trajati danima ili tjednima ovisno o organizaciji takvih službi i njihovom financiranju.

Dobrovoljne organizacije osiguravaju financijsku pomoć i podršku bolesniku i njegovoj obitelji. Pojedina organizacija obično skrbi o ljudima koji imaju određenu bolest.

Planiranje njege

Bolesnici i obitelji ponekad nemaju riječi kojima bi opisali ono što im se događa. Ovaj osjećaj bespomoćnosti u nekim situacijama je lakši od preuzimanja odgovornosti za sve što bi trebali poduzeti. Bolesnici i njihove obitelji razlikuju se po količini informacija koje žele dobiti od liječnika i ulozi u odlučivanju koju žele imati i koju mogu imati. Tada, svi mogu biti zadovoljni jer je napravljeno sve što će bolesniku omogućiti što je moguće veće dostojanstvo u posljednjim danima života.

Bolesnik, obitelj i oni koji liječe pacijenta trebali bi imati realan stav o smrtnom ishodu, razmotriti moguće komplikacije i planirati kako se nositi s njima. Međutim, planiranje budućnosti može biti otežano nepredviđenim događajima i emocionalnim reakcijama koje utječu na odluke. Neke odluke, npr. da li dozvoliti reanimaciju―jedini postupak koji se u bolnici izvršava odmah―manje su značajne nego što se čine. Odluka protiv reanimacije ima smisla za mnoge bolesnike koji iščekuju smrt. Takva odluka ne bi trebala biti težak teret za obitelj. Reanimacija može bit zabranjena u oporuci. Hrana i voda koje se daju preko sonde (umjetna prehrana i hidracija) često nije od koristi umirućem bolesniku i također se može u oporuci zabraniti.

Druge odluke mogu imati značajan utjecaj na bolesnika i njegovu obitelj te zahtijevaju više pažnje. Na primjer, obitelj može odlučiti njegovati bolesnika u kući―u obiteljskom okruženju punom podrške. Članovi obitelji mogu zahtijevati da liječnici i ostali koji pomažu bolesniku naprave poseban plan liječenja i skrbi kako bi udovoljili ovom zahtjevu. Hospitalizaciju se može bezuvjetno odbiti.

Ponekad umirući bolesnik pod utjecajem drugih prihvaća posljednju mogućnost liječenja. Nuspojave (popratni učinci) takvog liječenja vrlo često otežavaju bolesnikove posljednje dane, bez značajnijeg produženja kvalitetnog života. Bolesnik i njegova obitelj trebali bi biti sumnjičavi po pitanju ovakvih postupaka. Kako se bliži trenutak smrti liječenje treba potpuno usmjeriti na postupke kojima se bolesniku što više olakšavaju patnje.

Samoubojstvo

Mnogi umirući bolesnici i njihove obitelji razmatraju mogućnost samoubojstva―čak više nego što se o tome govori u javnosti. Ovakvi razgovori o samoubojstvu su većinom potaknuti usamljenošću, osjećajem bespomoćnosti i simptomima bolesti koji se ne mogu ublažiti liječenjem. Rasprava s liječnikom o samoubojstvu može pomoći: liječnik može povećati napore glede ublaživanja boli, uvjeriti bolesnika i obitelj da ne gube nadu i pomoći im da pronađu smisao. Ipak, neki bolesnici i njihove obitelji izabiru samoubojstvo kao olakšanje u nepodnošljivoj situaciji ili kao izražaj samostalnosti u određivanju trenutka kad i kako žele umrijeti.

Bolesnik može odbiti liječenje koje mu može produžiti život, uključujući prehranu preko sonde i respirator. Ovakva se odluka ne smatra samoubojstvom.