Rehabilitacija

Rehabilitacija

Cilj rehabilitacije je da olakša oporavak od gubitka funkcije. Gubitak može biti uzrokovan prijelomom, amputacijom, moždanim udarom ili drugim neurološkim poremećajem, artritisom, srčanim poremećajem ili dugotrajnim gubitkom kondicije (npr. nakon nekih bolesti i operacija). Rehabilitacija može obuhvaćati fizikalnu, radnu i govornu terapiju, psihološko savjetovanje i usluge socijalnih službi. Kod nekih bolesnika cilj je potpuni oporavak s uspostavom potpune, neograničene funkcije; kod drugih se radi o oporavku sposobnosti izvođenja što više aktivnosti iz svakodnevnog života. Rezultati rehabilitacije ovise o prirodi oštećenja i bolesnikovoj motivaciji. Kod starijih bolesnika i u bolesnika koji nemaju mišićne snage ili motivacije napredak može biti spor.

Rehabilitacija može započeti u bolnici namijenjenoj liječenju akutnih bolesti, no takve bolnice rijetko imaju razrađene programe intenzivne rehabilitacije. Najsveobuhvatniju i najintenzivniju njegu pružaju rehabilitacijske bolnice; smještaj u njih treba razmotriti kad u bolesnika postoji dobar potencijal za oporavak i kad on može sudjelovati u agresivnom liječenju (koji obično traje ≥3 h/dan). Mnoge ustanove za njegu imaju manje intenzivne programe (obično 1–3 h/dan, do 5 dana/tj.) te stoga bolje odgovaraju bolesnicima čija je sposobnost podnošenja terapije manja (npr. bolesnicima krhke građe ili starijim bolesnicima). U ambulantnom okružju ili kod kuće se može ponuditi manje raznoliki i rjeđi raspored rehabilitacijskih programa, što mnogim bolesnici ne odgovara. Međutim, i ambulatna rehabilitiacija može biti intenzivna (nekoliko sati/dan i do 5 dana/tj.)

Kako bi započeo s formalnim rehabilitacijskim liječenjem, liječnik mora napisati uputnicu fizijatru, terapeutu ili rehabilitacijskom centru. U uputnici treba biti navedena dijagnoza i cilj liječenja. Dijagnoza mora biti specifična (npr. nakon lijevostranog moždanog udara, ostatni desnostrani deficit gornjih i donjih ekstremiteta) ili funkcionalna (npr. opća tjelesna slabost uslijed mirovanja u krevetu). Ciljevi trebaju biti što specifičniji (npr. vježbanje korištenja proteze ekstremiteta, jačanje opće mišićne snage i sveukupne izdržljivosti). Premda se neodređene upute (npr. “fizikalna terapija za procjenu i liječenje”) često prihvaćaju, one nisu baš dobre. Liječnici neupućeni u pisanje uputnice za rehabilitaciju mogu se savjetovati s terapeutom, fizijatrom ili ortopedskim kirurgom.

Najbolji je interdisciplinarni pristup, jer invalidnost može izazvati različite probleme (npr. depresiju, gubitak motivacije za povrat izgubljene funkcije, novčane poteškoće). Stoga bolesnicima može biti potrebna psihološka pomoć i pomoć socijalnih radnika. Pomoć također mogu trebati i članovi obitelji koji se moraju naučiti prilagoditi bolesnikovoj invalidnosti i naučiti kako mu pomoći.

Početnom obradom postavljaju se ciljevi obnavljanja funkcije potrebne za izvođenje aktivnosti iz svakodnevnog života, u koje spada briga o sebi samome (npr. češljanje, kupanje, oblačenje, hranjenje, obavljanje nužde), kuhanje, čišćenje, obavljanje kupovine, uzimanje lijekova, obavljanje novčanih poslova, uporaba telefona i putovanja. Liječnik koji bolesnika upućuje, i rehabilitacijski tim određuju koje se aktivnosti mogu postići a koje su od osnovne važnosti za bolesnikovu neovisnost. Kad se jednom sposobnost obavljanja aktivnosti iz svakodnevnog života dovede do vrhunca, dodaju se ciljevi kojima se popravlja kvaliteta života.

Bolesnici se oporavljaju različitom brzinom. Neka liječenja traju samo nekoliko tjedana; druga traju dulje.
Nekim bolesnicima koji su završili početno, potrebno je i dodatno liječenje.