Približavanje trenutku smrti

Približavanje trenutku smrti

Približavanje trenutku smrti

U trenutku kad doznaju da će najvjerojatnije umrijeti od bolesti, ljudi obično negiraju takvu činjenicu. Mogu osjetiti smetenost, dvojbe, ljutnju ili žalost te mogu odustati od borbe za život. Kad prva reakcija prođe, počinje priprema za smrt―što najčešće znači dovršavanje poslova, dogovor s obitelji i prijateljima i mirenje s nepromjenljivim.

Duhovna i religijska uvjerenja su važna nekim bolesnicima i njihovim obiteljima. Svećenici su u nekim hospicijima i bolnicama dio tima koji se brine o bolesniku. Ako bolesnici nemaju svog dušobrižnika oni koji se o njima brinu mogu im pronaći odgovarajuću duhovnu pomoć. Posljednji dani života su teški, s mnogo emocionalnih uspona i padova. Ipak, za većinu ljudi to je trenutak novog razumijevanja i sazrijevanja. Razrješavanjem sukoba i boli iz prošlosti, umirući bolesnik i njegova obitelj mogu pronaći mir.

Simptomi neizlječivih bolesti
Mnoge neizlječive bolesti imaju slične simptome, kao što su bol, otežano disanje, probavne tegobe, kožne promjene i patnja.

Bol
Mnogi ljudi doživljavaju bol kao suprotstavljanje umiranju. Međutim, bol se može držati pod nadzorom dozvoljavajući osobi da ostatak života provede bez patnje.

Zračenje može ublažiti bol uzrokovanu određenim vrstama raka. Fizikalna terapija i analgetici, kao što su paracetamol i acetilsalicilna kiselina (aspirin), koriste se u slučajevima liječenja blagih bolova. Za neke ljude hipnoza ili bioenergija―pristupi bez značajnog štetnog učinka―uspješno smanjuju bol. Ipak, često su potrebni narkotički analgetici kao što su kodein i morfij. Narkotici koji se uzimaju na usta (oralno) mogu uspješno ublažiti bol više sati, a jači narkotici mogu se dati intravenski. Ovisnost o lijekovima ne bi trebala imati značaja, a odgovarajuće liječenje treba započeti ranije, ne čekajući da se razvije nepodnošljiva bol. Nema uobičajene doze. Nekim je bolesnicima dovoljna mala doza, a drugima su potrebne puno veće doze.

Otežano disanje

Borba za zrak (gušenje) je jedan od najgorih simptoma i treba ga spriječiti. Različitim se metodama može olakšati disanje―npr. davanjem manje tekućine, mijenjanjem bolesnikova položaja, davanjem zraka obogaćenog kisikom (oksigenoterapija) ili smanjivanjem tumora koji zatvara dišne putove primjenom lasera, zračenja ili kortikosteroida. Narkotici mogu olakšati disanje bolesnicima koji imaju trajno blago do srednje otežano disanje. Uzimanje narkotika prije spavanja može bolesniku omogućiti miran san i spriječiti često dizanje iz kreveta kojim sebi olakšava disanje.

Kad ovi postupci nisu uspješni, većina liječnika koja radi u hospiciju slažu se s davanjem dovoljno velike doze narkotika onim bolesnicima koji teško dišu, kako bi im se tegobe olakšale, čak i u slučajevima kad pacijeti izgube svijest. Bolesnici koji žele izbjeći otežano disanje pri kraju života moraju se dogovoriti s liječnikom da će on ovaj simptom liječiti čak i ako primijenjeni postupci uzrokuju nesvijest ili će nekako ubrzati smrtni ishod.

Probavne tegobe
Ovi problemi, uključujući suha usta, mučninu, zatvor, začepljenje (opstrukcija) crijeva i gubitak apetita uobičajeni su u teško bolesnih ljudi.

Suha usta mogu se liječiti vlaženjem usta gazom ili tvrdim bombonima. Različiti pripravci mogu ublažiti raspucane usne. Za prevenciju zubnih problema osoba bi trebala održavati zubnu higijenu četkanjem zubi ili upotrebom spužvica za čišćenje zubi, usta i jezika. Trebalo bi koristiti tekućinu za ispiranje usta koja ne sadrži alkohol ili ga sadrži vrlo malo jer alkohol i proizvodi na bazi petroleja mogu jako isušiti usta.

Mučninu i povraćanje mogu uzrokovati lijekovi i začepljenje crijeva ili uznapredovala bolest. Liječnik bi trebao promijeniti lijek koji bolesnik koristi ili propisati lijek protiv mučnine (antiemetici). Mučnina uzrokovana začepljenjem crijeva može se također otkloniti lijekovima protiv mučnine i drugim mjerama.

Zatvor (opstipacija) je vrlo neugodan. Ograničeni unos hrane, smanjenje tjelesne aktivnosti i neki lijekovi smanjuju pokretljivost crijeva. Može doći do crijevne paralize. Omekšivaći stolice, laksativi i klistir potrebni su u liječenju zatvora, osobito ako je uzrokovan narkoticima. Liječenje zatvora je blagotvorno, čak i u kasnijim stadijima bolesti.

Opstrukcija (začepljenje) crijeva može se otkloniti kirurškim zahvatom. Međutim, ovisno o bolesnikovu stanju, očekivanoj dužini života i uzroku opstrukcije, primjena lijekova koji paraliziraju crijeva, ponekad uz primjenu nazogastrične sukcije koja održava želudac praznim, može biti lijek izbora. Narkotici su korisni u smanjivanju boli.

Gubitak apetita se javlja u većine umirućih bolesnika. Smanjenje apetita je prirodno, ne uzrokuje dodatne probleme, i vjerojatno ima određenu ulogu u umiranju, ali može uznemiriti bolesnika i obitelj. Želeći zadržati snagu pacijenti se prisiljavaju jesti, ali vjerojatno uživaju u malim količinama omiljene hrane skuhane kući.

Ako se smrt ne očekuje u slijedećim satima ili danima, prehrana i hidracija―davane intravenskim putem ili cjevčicama uvučenim kroz nos u želudac―mogu se primijeniti ograničeno vrijeme dok se vidi pruža li takva prehrana bolesniku udobnost, duševnu stabilnost i energiju. Bolesnik i njegova obitelj trebali bi imati točno određeni dogovor s liječnikom o tome što se ovakvim mjerama želi postići i kad bi ih trebalo ukinuti ako ne pomažu.

Smanjen unos hrane ili tekućine ne uzrokuje patnju. U stvari, kako dolazi do slabljenja rada srca i bubrega normalan unos hrane često uzrokuje otežano disanje jer se tekućina nakuplja u plućima. Smanjenje unosa hrane i tekućine može smanjiti potrebu za usisavanjem tekućine koja se nakuplja u grlu i može smanjiti bol jer se smanjuje pritisak na tumor. Čak može pomoći tijelu u lučenju većih količina prirodnih tvari koje smanjuju bol (endorfini). Dakle, bolesnika ne bi trebalo prisiljavati na jelo ili piće, osobito ako je za takvo što potrebno natjeravanje, intravenska terapija ili hospitlizacija.

Kožne promjene
Umirući pacijent je podložan kožnim promjenama koje uzrokuju nelagodu. Osobe koje se malo kreću, a dugo leže ili sjede imaju najveći rizik za razvoj ovakvih promjena. Pritisak na kožu tijekom sjedenja ili pomicanja u krevetu može ozlijediti kožu. Treba uložiti sve napore kako bi se koža zaštitila, a svaku ozljedu kože treba odmah prijaviti liječniku.

Slabost
Većina neizlječivih bolesti uzrokuje slabost. Osoba koja umire može pokušati sačuvati energiju za aktivnosti koje su od velike važnosti. Često, odlazak u liječničku ordinaciju ili vježbanje koje više ne pomaže, nemaju značaja, osobito ako oduzimaju energiju potrebnu za druge, važnije aktivnosti.

Depresija i tjeskoba
Osjećaj tuge u trenucima razmišljanja o kraju života je prirodna reakcija, nije depresija. Depresivna osoba gubi interes za ono što se događa, vidi samo crnu stranu života i ne može doživjeti emocije. Umirući bolesnik i njegova obitelj trebaju razgovarati s liječnikom o ovim problemima kako bi se depresija na vrijeme prepoznala i liječila. Depresija se liječi kombinacijom lijeka i savjetovanja. Liječenje je često uspješno, čak i u posljednjim tjednima što bolesniku osigurava bolju kvalitetu preostalog života.

Tjeskoba je više od normalne zabrinutosti; tjeskoba je osjećaj zabrinutosti i straha tako velik da ometa dnevne aktivnosti. Neobavještenost ili utučenost može uzrokovati tjeskobu, što se lako prevladava boljim informiranjem ili uz pomoć liječnika koji brine o bolesniku. Osobe koje obično osjećaju tjeskobu tijekom stresnih razdoblja bit će podložnije tjeskobi. Postupci koji su u prošlosti pomagali u prevladavanju tjeskobe―uključujući hrabrenje, lijekove i pretvaranje brige u produktivne postupke―vjerojatno će pomoći umirućem bolesniku. Umirućoj osobi koja pati od tjeskobe potrebna je pomoć psihijatra i ponekad lijekovi protiv tjeskobe (anksiolitici).

Smetenost, delirij i nesvjesno stanje
Bolesnik koji je jako bolestan vrlo lako postane smeten. Smetenost može biti potaknuta lijekovima, manjom infekcijom, pa čak i promjenom životnih navika. Hrabrenje i preorijentacija mogu ublažiti smetenost, a na ovo stanje treba upozoriti liječnika kako bi se slučajevi koje je moguće liječiti podvrgli terapiji. Bolesnicima koji su jako smeteni možda će biti potrebna blaga sredstva za smirenje ili stalan nadzor.

Umiruća osoba koja je u deliriju ili je duševno nestabilna nije svjesna da joj se bliži smrt. Kad se približi trenutak smrti osobe u deliriju katkad imaju začuđujuća razdoblja potpune prisebnosti. Ove epizode mogu biti vrlo značajne članovima obitelji, ali također mogu dovesti do nesporazuma jer mogu pomisliti da je nastupilo poboljšanje. Obitelj treba biti spremna na ovakve epizode, ali ih ne bi trebala očekivati.

Gotovo je pola umirućih osoba u nesvijesti, a mnogi od njih su u nesvijesti tijekom posljednjih nekoliko dana života. Ako članovi obitelji vjeruju da umiruća osoba u nesvijesti još uvijek čuje, mogu se pozdraviti s njom. Smrt u nesvijesti je miran način umiranja, osobito ako su osoba i njena obitelj sve isplanirali na vrijeme.

Nesposobnost
Sve veća nesposobnost često prati neizlječive bolesti. Ljudi postupno postaju nesposobni voditi brigu o kući ili stanu, pripremati hranu, voditi financije, hodati ili se brinuti za sebe. Većina ljudi koji umiru treba pomoć u posljednjim tjednima života. Nesposobnost se može umanjiti izborom mjesta života koje je dostupno invalidskim kolicima i koje je blizu članovima obitelji. Službe za radnu terapiju, fizikalnu terapiju i liječenje u kući mogu pomoći bolesniku da ostane u svojoj kući, čak i u slučajevima kad nesposobnost napreduje. Unatoč nesigurnosti neke osobe odluče ostati u svoji kući izabirujući raniju smrt umjesto institucionalizacije.

Kad je smrt blizu

Razmišljanje o smrti otvara pitanja o prirodi i značenju života, razlozima patnje i smrti. Nema jednostavnih odgovora na ova osnovna pitanja postojanja.

U razmatranju odgovora, ozbiljno bolestan čovjek i njegova obitelj mogu uložiti vlastite snage ili zatražiti pomoć svećenika, psihijatra i prijatelja. Mogu razgovarati, sudjelovati u obiteljskim ili religijskim ritualima, ili se uključiti u važne aktivnosti. Kad se približi trenutak smrti najvažniji lijek za očaj je osjećaj bliskosti s drugom osobom. Sva sila medicinske dijagnostike i terapije ne bi trebala umanjiti značaj međuljudskih odnosa.

Predviđanje točnog trenutka smrti je teško. Obiteljima se savjetuje da ne zahtijevaju točno predviđanje ili da prihvate ponuđenu procjenu. Neki bolesnici ponekad žive nekoliko dana duže nego sto se čini moguće. Drugi bolesnici umiru brzo. Ako pacijent želi nazočnost određenje osobe u trenutku smrti, takvoj osobi treba omogućiti smještaj uz bolesnika na neodređeno vrijeme.

Često postoje znaci koji nam govore da je smrt blizu. Osoba može postati svjesnija. Udovi mogu postati hladniji, plavičasti i prošarani mrljama. Disanje može postati nepravilno.

Sekrecija u grlu ili popuštanje mišića ždrijela mogu uzrokovati glasno disanje, ponekad zvano samrtni hropac. Promjena položaja bolesnika ili lijekovi koji smanjuju sekreciju sline mogu utišati ovaj zvuk. Ovakav postupak je nužan zbog obitelji i onih koji pružaju pomoć. Ovakvo disanje može trajati satima.

U trenutku smrti može se dogoditi nekoliko mišićnih kontrakcija, a prsni koš se može proširiti kao pri udisaju. Srce može kucati još nekoliko trenutaka nakon prestanka disanja. Osim kad umiruća osoba ima rijetku infekcijsku bolest, članovima obitelji se može omogućiti dodirivanje tijela te osobe, čak i nakon smrti. Općenito, vidjeti tijelo nakon smrti pomaže najbližima. Taj je postupak važan u prevladavanju iracionalnog straha da osoba stvarno nije umrla.

Nakon smrti

Smrt mora utvrditi ovlaštena osoba, najčešće mrtvozornik. Moraju se utvrditi uzrok i okolnosti smrti. Okolnosti ovog postupka bitno se razlikuju u pojedinim dijelovima svijeta. Ako osoba želi umrijeti u svom domu, obitelj bi morala unaprijed znati što mora učiniti kad osoba umre. Kad je osoba u hospiciju, medicinska sestra hospicija vodi brigu o svemu. Ako je potrebno pozvati policiju ili druge državne službe nužno je unaprijed naznačiti da osoba želi umrijeti u svom domu. Hospicij i program kućnog liječenja imaju unaprijed određen postupak izvještavanja nadležnih i tako štite obitelj od neugodnih formalnosti. Ako ne postoji hospicij ili program liječenja u kući obitelj mora od liječnika i pogrebnog poduzeća saznati sve o postupcima koji je očekuju.

Izdavanje smrtovnice je obvezatno. Smrtovnica je potrebna u slučaju ostvarivanja prava na osiguranje, prava pristupa bankovnim računima i u promijeni vlasništva i utvrđivanju nasljedstva. Obitelj treba dobiti dovoljan broj kopija ovog dokumenta.

Obitelj može biti protiv obdukcije. Premda obdukcija neće pomoći pokojniku, može pomoći obitelji ili onima koji boluju od slične bolesti jer omogućava prikupljanje podataka o bolesti. Nakon obdukcije tijelo se može izložiti u pogrebnom domu ili kremirati. Rezovi napravljeni tijekom obdukcije prekriju se odjećom.

Utjecaj na obitelj
Obitelj i najbliži prijatelji su suputnici umirućoj osobi i zajedno s njom pate. Kao i osobu koja umire i obitelj bi trebalo izvijestiti o onome što se događa i što će se najvjerojatnije dogoditi. Obitelj se treba raspitati o materijalnim troškovima u slučaju smrti člana obitelji. Član obitelji, najčešće ženska osoba srednjih godina ili starija, najviše brine za teško bolesnog člana obitelji bez naplate. Potrebno se raspitati kako oni koji se profesionalno brinu za bolesnika mogu pomoći, tako da to oterećenje obitelji bude podnošljivo.

Ovo uključuje troškove zapošljavanja kao i troškove za lijekove, kućnu njegu i putne troškove. Jedno istraživanje je pokazalo da jedna trećina obitelji potroši većinu svoje ušteđevine na njegu umirućeg rođaka. Obitelj bi trebala otvoreno raspraviti troškove s liječnikom, insistirajući na uvažavanju planiranja troškova do određene granice ili pripremu za takav trošak.

I prije smrti, obitelj i voljeni pojedinac počinju žaliti. Život nakon gubitka i žalosti ovisi o tomu kakav je bio odnos s pokojnikom, o dobi umrlog, prijašnjim iskustvima i emocijama te materijalnim mogućnostima. Također, obitelj bi trebala osjećati da je napravila što je mogla. Razgovor s liječnikom nekoliko tjedana nakon smrti člana obitelji može pomoći u prevladavanju tuge. Samoća, dezorijentiranost i nerealnost koju osjećaju članovi obitelji neposredno nakon smrti s vremenom nestaje, ali osjećaj gubitka ostaje. Ljudi nastavljaju živjeti, ali gubitak voljene osobe ne prebole onoliko koliko im se čini da su je preboljeli.

Nakon smrti obitelj mora riješiti pitanja ostavštine. Razgovor o imetku i financijskim pitanjima teško je voditi s bolesnikom kojem se bliži smrt, ali može riješiti mnoge probleme. Otvorena rasprava o svim pitanjima i dogovor s bolesnikom riješit će obitelj mogućih neugodnosti.