Gerontologija

Gerontologija

Gerontologija je proučavanje društvenih, kulturnih, psiholoških, kognitivnih i bioloških aspekata starenja. Riječ je izradio Ilya Ilyich Mechnikov 1903. godine, od grčkog γέρων, geron, “stari čovjek” i “λογία, -logija što znači “proučavanje”. Gerijatrija je grana medicine specijalizirana za liječenje postojeće bolesti kod starijih odraslih osoba. Gerontolozi uključuju istraživače i praktičare iz područja biologije, skrbi, medicine, kriminologije, stomatologije, socijalnog rada, fizičke i profesionalne terapije, psihologije, psihijatrije, sociologije, ekonomije, političke znanosti, arhitekture, geografije, farmacije, javnog zdravstva, stanovanja i antropologije. Multidisciplinarna priroda gerontologije znači da postoji niz pod-polja koji se preklapaju s gerontologijom. Postoje pitanja vezana za politiku, na primjer, uključenje u planiranju vlasti i rad domova za starije osobe, istraživanje učinaka starenja stanovništva na društvo i dizajniranje stambenih prostora za starije ljude koji olakšavaju snalaženje i život u takvom prilagođenom domu.

Dr. Lawton, psiholog iz Philadelphia Geriatric Center, bio je među prvima koji su prepoznali potrebu za životnim prostorima namijenjenim smještaju
starijih osoba, osobito onih s Alzheimerovom bolesti. Kao akademska disciplina gerentologija je relativno nova. Škola USC Leonard Davis pokrenula je prvi doktorat, magisterij i prvostupnički studij gerontologije 1975. godine.

Očekuje se da će svijet u sljedećih nekoliko desetljeća prolaziti kroz ubrzano starenje stanovništva. Jedan od slikovitijih primjera je porast od čak 25% starijih između 90 i 95 godina u odnosu na 1990. godinu. S brzim rastom starenja stanovništva, obrazovanje i usavršavanje u socijalnom radu specijalizirano za starije odrasle osobe i praktičare zainteresirane za rad s starijim odraslim osobama postaju sve zahtjevniji, te je za očekivati daljnji razvoj gerentologije u podspecijalizacije.

Spolne razlike povezane sa starenjem
Postoji znatna razlika između broja muškaraca i broja žena među starijom populacijom. I u 2000. i u 2010. godini žene su bile statistički značajno
brojnije u odnosu na muškarce među starijom populacijom u svakoj godini života (npr. od 65 do 100 godina i više). Taj se trend sada pomalo  smanjuje. U 2010. godini bilo je 90 muškaraca na 100 žena među 65-godišnjoj populaciji. Iako se spolni jaz između muškaraca i žena smanjuje, žene i dalje imaju veću očekivanu životnu dob i nižu stopu smrtnosti u odnosu na muškarce. Ipak, činjenica je da je u dobi od 89 godina i više gotovo dvostruko više žena nego muškaraca.

Biogerontologija je grana gerontologije koja se bavi procesom biološkog starenja, njegovim evolucijskim izvorima i potencijalnim sredstvima za interveniranje u procesu starenja. To uključuje interdisciplinarna istraživanja uzroka, učinaka i mehanizama biološkog starenja. Konzervativniji biogerontolozi predviđaju da će životni vijek ljudske životne dobi iznositi približno 92 godine u prosjeku, dok drugi nešto optimističniji biogerontolozi predviđaju da će se u industrijskim zemljama ta granica podići do starosti od 100 godina za djecu koja su rođena nakon 2000. godine. Daljnja budućnost i predviđanja na osnovu istraživanja očekuju životnu dob od dva ili više stoljeća.

Aubrey de Grayin “podsjetnik vremenskog okvira” predviđa da s odgovarajućim financiranjem istraživanja za razvoj intervencija u starenju, kao što su “Strategija za projektiranje zanemarive prirode” imamo 50/50 šanse za razvoj tehnologije u roku 25 do 30 godina od sada, da će, pod razumnim
pretpostavkama o stopama daljnjih poboljšanja u toj tehnologiji, omogućiti nam da prestanemo umirati od starosti, što dovodi do očekivane životne dobi od 1000 godina.

Biomedicinska gerontologija, također poznata kao eksperimentalna gerontologija bavi se produženjem života, podskupina je biogerontologije koja nastoji usporiti, spriječiti, pa čak i preokrenuti starenje kod ljudi i životinja. Većina “životnih produžitelja” vjeruje da se ljudski životni vijek može povećati u idućem stoljeću, ako ne i prije. Biogerontolozi se usredotočuju na proučavanje procesa starenja te na ublažavanje bolesti kao posljedice starenja kao i na produljenja životnog vijeka. Iako se većina slaže da će produljenje životnog vijeka ovisiti o smanjenju bolesti povezanih sa starenjem i slabljenjem organizma uslijed starenja, neki tvrde da se maksimalni životni vijek ne može mijenjati ili da je to čak nepoželjno pokušavati kao neprirodno. Geroznanost je nedavno formulirano interdisciplinarno područje koje obuhvaća biomedicinsku gerontologiju kao središte sprečavanja bolesti uzrokovanih starenjem kroz znanost koja se bazira na biologiji starenja kao posljedičnih bolesti nastalih starenjem.

close

Za razliku od biogerontologije, koja ima za cilj spriječiti nastanak bolesti zbog starenja te interveniranjem u procesima starenja, gerijatrija je područje medicine koja proučava liječenje postojećih bolesti kod starijih ljudi.

TEORIJE STARENJA

Biološke teorije starenja

Postoje brojne teorije starenja ali niti jedna nije prihvaćena. Postoji široki spektar teorija za uzroke starenja ali bez obzira na teoriju, zajednička je činjenica da, kako ljudi stare, funkcije tijela opadaju.

Stohastičke teorije starenja (STA)
Stohastičke teorije starenja sugeriraju da je starenje uzrokovano malim promjenama u tijelu nastale tijekom vremena te okarakteriziraju te promjene neuspjehom tijela da obnovi naš organski sustav i popravlja štetu. Stanice i tkiva na kraju su “ozlijeđene” zbog oštećenja koja se skupljaju tijekom vremena. To uzrokuje smanjenje funkcije organa povezane s dobi i starosti. Pojam akumulirane štete prvi put je uveo Weisman kao teoriju “trošenja”.

Genetski uzrokovano starenje
Genetska teorija starenja pretpostavlja i sugerira da se starenje programira unutar gena pojedinca. Prema ovoj teoriji, geni diktiraju staničnu dugovječnost. Programirana smrt stanica, ili apoptoza, određena je “biološkim satom” putem genetske informacije u jezgri stanice. Geni koji su odgovorni za apoptozu daju objašnjenje za staničnu smrt, ali se smatraju manjim uzrokom za smrt cijelog organizma. Povećanje stanične apoptoze može se povezati sa starenjem, ali nije “uzrok smrti”. Čimbenici okoline i genetske mutacije mogu utjecati na ekspresiju gena i ubrzati starenje. Istraživanjem epigenetike dolazimo do zaključka kao jedan od uzročnika starenja i odumiranja stanica. Epigenetski sat, koji objektivno mjeri biološku dob stanica i tkiva, može postati koristan za ispitivanje različitih teorija koja imaju za posljedicu biološka starenja.

Opća neravnoteža
Teorije starenja Opće neravnotežne pretpostavlja da tjelesni sustavi, poput endokrinih, živčanih i imunoloških sustava, s vremenom oslabljuju te dok konačno ne prestanu funkcionirati.

Imunološka teorija starenja
Imunološka teorija starenja pretpostavlja da imunološki sustav slabi kako organizam stari. Organizam u starijoj dobi nije u stanju boriti se protiv infekcija i manje je sposoban uništiti stare i neoplastične stanice. To dovodi do starenja i na kraju će dovesti do smrti. Ovu teoriju starenja razvila je Ray Walford, američka gerontologinja. Prema Walfordu, pogrešni imunološki postupci uzrokuju proces starenja.

Od bioloških teorija starenja još se spominju:

  • Teorija starenja oštećenjem DNA
  • Teorija starenja uzrokovana slobodnim radikalima
  • Teorija povezanog starenje (The cross-linking theory of aging)
  • Teorija starenja uzrokovana akumulacijom elemenata
Socijalna gerontologija

Socijalna gerontologija je multidisciplinarna podskupina gerontologije specijalizirana za proučavanje ili rad s starijim odraslim osobama. Socijalni gerontolozi osposobljeni su za obavljanje poslova i istraživanja koje možemo pronaći u socijalnom radu, skrbi, psihologiji, sociologiji, demografiji, javnom zdravstvu ili drugim društvenim disciplinama. Socijalni gerontolozi odgovorni su za obrazovanje, istraživanje i napredovanje spoznaja šireg spektra problema s kojima se suočavaju stariji ljudi.

Budući da su za pitanja životnog vijeka i produžetka života potrebni brojevi kako bi ih se kvantificirali, postoje preklapanja s demografijom. Oni koji proučavaju demografiju ljudskog životnog vijeka razlikuju se od onih koji proučavaju socijalnu demografiju starenja.

Socijalne teorije starenja

Razvijeno je nekoliko socijalnih teorija starenja kako bi se promatrali procesi starenja kod odraslih osoba u društvu, kao i način na koji se ti procesi interpretiraju kod muškaraca i žena u starijoj dobi.

Teorija aktivnosti
Prema toj teoriji, samopoimanje starijih odraslih osoba ovisi o društvenim interakcijama. Da bi starije osobe imale potreban elan i moral, neophodno je nadomjestiti određene gubitke i nadoknaditi izgubljene uloge u društvu. Primjer izgubljenih uloga u društvu može biti umirovljenje s posla ili gubitak supružnika.

Aktivnost je poželjna u svakodnevnom životu naspram nepoželjne pasivnosti i neaktivnosti jer olakšava moguće dobrobiti na više razina i u raznim poljima. Zbog poboljšanog općeg zdravlja i napretka medicine kao i novim saznanjima o starijoj populaciji, aktivnosti istih sada je više i lakše izvedive nego prije nekoliko desetljeća. Teorija aktivnosti primjenjiva je za stabilno, postindustrijsko društvo koje svojoj starijoj populaciji nudi mnoge mogućnosti za smisleno sudjelovanje u društvu. Slabosti ove teorije uočljive su kod starijih osoba koje ne mogu održavati očekivani ili željeni životni standard zbog funkcionalnih ograničenja, nedovoljnih prihoda ili nedostatka želja za aktivnijim društvenim interakcijama. S druge strane, neki pojedinci inzistiraju na daljnjim aktivnostima u kasnijoj životnoj dobi te time mogu predstavljati opasnost za sebe i druge, kao što je vožnja noću unatoč oslabljenom vidu ili zahtjevniji rad na održavanju kuće. Na taj način, oni negiraju svoja ograničenja te predstavljaju određenu prijetnju i opasnost za sebe i druge.

Teorija razilaženja (Isključenja)
Teorija razilaženja navodi da se starije odrasle osobe povlače sa svojim osobnim odnosima prema ostatku društva. Ova teorija starenja navodi da je “starenje neizbježno, nastaje uzajamno razilaženje ili odvajanje starijih od mlađe populacije što rezultira smanjenom interakcijom između starijih osoba i drugih u društvenom sustavu kojem pripadaju”. Teorija tvrdi da je prirodno i prihvatljivo za starije odrasle osobe da se povuku iz društva. Postoji više varijacija u teoriji razilaženja, kao što je moralno razilaženje.
Teorija je nastala 1961. godine u knjizi “Rastuća starost”, a bila je to prva teorija starenja koju su razvili društveni znanstvenici. Dakle, ova teorija ima povijesno značenje u gerontologiji. Otada je suočena s oštrim kritikama kao urođena, univerzalna i jednosmjerna.
Teorija razilaženja je jedna od tri glavne psihosocijalne teorije koja opisuje kako se ljudi razvijaju u starosti. Druge dvije glavne psihosocijalne teorije su Teorija aktivnosti i Teorija kontinuiteta, a teorija razilaženja dolazi u sukob s obje.

Neki od postulata na kojima se zasniva teorija razilaženja:

    1. Svatko očekuje smrt, a njegove sposobnosti vjerojatno će se pogoršati tijekom vremena. Kao rezultat toga, svaka će osoba izgubiti pojedine  veze s drugima u svom društvu.
    2. Život pojedinca obilježen je promjenama. Na primjer, starenje, oblik promjene, uzrokuje slabljenje znanja i smanjuje vještinu. Međutim, uspjeh u industrijaliziranom društvu zahtijeva određena znanja i vještine. Kako bi se zadovoljili ti zahtjevi, dobna klasifikacija osigurava da mladi posjeduju dovoljno znanja i vještine za preuzimanje autoriteta prije umirovljenja starijih i prije nego što oni izgube vještine i znanja. Ovakva vrsta razilaženja je provedena na pojedincu, potaknuta je promjenama na osobi ili organizacijom – koja je vezana uz organizacijske imperative – ili često oboje.
    3. Kad su i pojedinac i društvo spremni za odvajanje, nastaje potpuno razilaženje. Ako nitko nije spreman, nastavlja se angažiranje starije osobe u društvu. Kada je pojedinac spreman a društvo nije, dolazi do razilaženja između očekivanja pojedinca i članova ovakvog društvenog sustava, no angažman se obično nastavlja. Kada je društvo spremno a pojedinac nije, rezultat disjunkcije obično je izdvajanje i neovisnost starije osobe.
    4. Središnja uloga muškarca je posao, a ženina je brak i obitelj. Ako pojedinci odustanu od svojih središnjih uloga, drastično gube društveni životni prostor i tako pate od krize i demoralizacije, osim ako ne preuzmu različite uloge koje zahtijevaju status neovisnosti.
    5. Spremnost pojedinca za izdvajanje događa se ako:
      – Osoba postane svjesna prolaznosti života i nedostatka vremena
      – Osoba prihvati da se njen životni i društveni angažman smanjuje
      – Osoba izgubi energiju ega
    6. Smanjena interakcija i izdvajanje od središnjih uloga uvod su u vezu sa promjenjenom ulogom u društvu.
    7. Teorija razilaženja je neovisna o kulturi, ali oblik koji preuzima je vezan uz kulturu.