Fizikalna i radna terapija te terapijske i pomoćne naprave

Fizikalna i radna terapija te terapijske i pomoćne naprave

Fizikalna terapija

Cilj fizikalne terapije je poboljšanje funkcije zglobova i mišića (npr. opsega pokreta) a time i bolesnikove sposobnosti da stoji, održava ravnotežu, hoda i penje se po stubama. Fizikalna se terapija primjerice obično provodi u osoba kojima je amputiran donji ekstremitet.
Ograničeni opseg pokreta slabi funkciju i može izazvati bol. Vježbama za povećanje opsega pokreta razgibavaju se ukočeni zglobovi. Razgibavanje je obično najučinkovitije i najmanje bolno kad je temperatura tkiva povišena na ~43 °C.

Aktivne vježbe za povećanje opsega pokreta se izvode kad bolesnici mogu vježbati bez pomoći; oni moraju samostalno pokretati ekstremitete. Aktivna asistirana vježba za povećanje opsega pokreta se izvodi kad su mišići slabi ili pokret u zglobu uzrokuje bol; bolesnici moraju pomicati udove, ali im pri tome pomaže terapeut. Pasivna vježba za povećanje opsega pokreta se izvodi kad bolesnik ne može aktivno sudjelovati u vježbanju; pri vježbanju bolesnik ne ulaže nikakav napor.

Mnoge su vježbe usmjerene ka povećanju mišićne snage. Mišićna se snaga može povećati progresivnim vježbama s otporom. Kad je mišić vrlo slab, i sama sila teža predstavlja dovoljan otpor. S povećanjem mišićne snage, potreban je dodatni ručni ili mehanički otpor (npr. utezi, natezna opruga).

Opći trening kondicije kombinira različite vježbe u svrhu liječenja učinaka slabosti, dugotrajnog ležanja u krevetu ili imobilizacije. Ciljevi su ponovna uspostava hemodinamičke ravnoteže, povećanje kardiorespiratornog kapaciteta i održavanje opsega pokreta i mišićne snage.

Proprioceptivna neuromuskularna facilitacija pomaže pri unaprjeđivanju neuromuskularne aktivnosti u bolesnika koji imaju oštećenje gornjeg motornog neurona sa spastičnošću. Primjerice, primjena jakog otpora na fleksor lijevog lakta (biceps) bolesnika s desnostranom hemiplegijom uzrokuje kontrakciju hemiplegičnog bicepsa, dovodeći do fleksije desnog lakta.

Koordinacijske vježbe poboljšavaju motoričke vještine ponavljanjem pokreta pri kojem istovremeno radi više od jednog zgloba i mišića.

Prije napredovanja do vježbanja kretanja, bolesnici moraju biti u stanju održavati ravnotežu u stojećem stavu. Vježba ravnoteže se obično izvodi pomoću paralelnih šipki, dok terapeut stoji ispred ili neposredno iza bolesnika. Držeći se za šipke, bolesnik prebacuje težinu s jedne na drugu stranu te od naprijed prema natrag. Kad bolesnici mogu bez opasnosti održavati ravnotežu, može se započeti s vježbama kretanja.

Kretanje je često i glavni cilj rehabilitacije. Ukoliko su pojedini mišići slabi ili spastični, može se rabiti ortoza (npr. metalni podupirač). Vježbe kretanja često započinju uz pomoć paralelnih šipki; s napredovanjem bolesnika, rabe se hodalica, štake ili štap a nakon toga bolesnici hodaju bez pomagala. Neki bolesnici nose pomoćni pojas kojim terapeut sprječava nastanak padova. Svatko tko pomaže bolesnicima pri kretanju treba znati kako da ih na pravilan način podupire.

Vježbanje premještanja je osobito važno nakon prijeloma kuka, amputacije ili moždanog udara. Sigurno premještanje je od najveće važnosti za mogućnost ostanka u kući. Bolesnici koji se ne mogu na siguran način prebacivati s kreveta na stolac, sa stolca do komode ili se ustati sa stolca u stojeći stav obično trebaju njegovatelja 24 h/dan. Od pomoći može biti podešavanje visine komoda i stolaca; ponekad su korisna pomoćna sredstva.

Radna terapija

Radna terapija se usmjerava na aktivnosti brige o samome sebi i poboljšanje fine motoričke koordinacije mišića i zglobova, osobito gornjih ekstremiteta. Radnom terapijom se razvija bolesnikova sposobnost korištenja predmeta za svakodnevnu uporabu na svrsishodan način. Nakon promatranja bolesnikovih mogućnosti, terapeut može pokazati niz pomoćnih sredstava koja mogu bolesniku pomoći u izvođenju svakodnevnih aktivnosti. Većina radnih terapeuta može odabrati invalidska kolica koja odgovaraju bolesnikovim potrebama i podučiti osobe s amputiranim gornjim ekstremitetom. Radni terapeuti mogu napraviti i podesiti sredstva za sprječavanje kontraktura i liječenje drugih funkcionalnih poremećaja. Oni mogu također procijeniti opasnosti koje prijete u bolesnikovom domu te preporučiti aktivnosti koje se mogu obavljati bez opasnosti.

Terapijske i pomoćne naprave

Ortoze pružaju potporu oštećenim zglobovima, ligamentima, tetivama, mišićima i kostima. Većinom su podešene bolesnikovim potrebama i tjelesnoj građi. Ortoze napravljene za ugradnju u cipele mogu prebaciti bolesnikovu težinu na druge dijelove stopala čime se kompenzira gubitak funkcije, sprječava deformacija ili ozljeda, pomaže pri nošenju težine tijela ili ublažava bol i pruža oslonac.

Pomagala za hodanje obuhvaćaju hodalice, štake i štapove. Ona pomažu pri nošenju težine tijela, održavanju ravnoteže ili i jednom i drugom. Svako pomagalo ima svoje prednosti i nedostatke a svako je dostupno i u više različitih modela. Nakon obrade, terapeut treba odabrati ono koje bolesniku pruža najbolju kombinaciju stabilnosti i slobode kretanja. Većina liječnika nije upoznata s načinom propisivanja takvih pomagala, ali bi trebali znati kako podesiti štake.

Invalidska kolica omogućavaju kretanje bolesnicima koji ne mogu hodati. Neki modeli su napravljeni tako da se sami pokreću i pružaju stabilnost za kretanje i na neravnoj površini, kao i preko rubova pločnika. Drugi modeli su napravljeni tako da ih netko mora gurati; oni su manje stabilni i sporiji su. Postoje invalidska kolica s vrlo različitim osobinama. Za atletske bolesnike s oštećenim donjim ekstremitetima a snažnim gornjim dijelom tijela postoje kolica za utrke. Hemiplegičnim bolesnicima koji imaju dobru koordinaciju mogu odgovarati kolica koja se pokreću sa samo jedne strane ili su upola niža. Ako bolesnik ima tek slabu funkciju ruke ili je uopće nema, propisuju se motorizirana kolica. Kolica za kvadriplegičare mogu imati ugrađene sprave pomoću kojih se kolica kreću na puhanje ustima, i respirator.

Proteze su umjetni udovi napravljeni kako bi nakon amputacije zamijenili donje ili gornje ekstremitete. Tehničke inovacije su uvelike popravile udobnost i funkcionalnost proteza. Mnoge se proteze mogu kozmetički urediti tako da izgledaju prirodno. S osobom koja će izrađivati protezu se treba savjetovati rano, kako bi pomogla bolesniku da razumije brojne mogućnosti oblikovanja proteze, a koja treba odgovarati bolesnikovim potrebama i sigurnosnim zahtjevima. Mnogi bolesnici mogu očekivati da će postići priličnu razinu funkcionalnosti. Fizikalna terapija treba započeti čak i prije nego što se proteza podesi; terapija se treba nastaviti sve dok bolesnik ne može funkcionirati s novim ekstremitetom.